Iako se kasni sa završetkom Strategije znanosti i obrazovanja, šef radne grupe za njenu izradu, savjetnik premijera za znanost Neven Budak najavljuje njen skori ulazak u Vladu i Sabor. U razgovoru analizira boljke školstva i znanosti te predlaže veće promjene, poput revizije bolonje i drastično smanjenje broja studijskih mjesta.

Zašto gospodarstvo nema više koristi od znanstvenika?

- Mislim da tu krivnja više leži u gospodarstvu nego u znanosti. Struktura gospodarstva nam je takva da većinu firmi čine manja ili srednja poduzeća, koja vode ljudi koji nisu educirani da bi mogli prepoznati koristi od inovacija. Neki istraživački instituti u velikim firmama su se ugasili ili izgubili na važnosti. Ipak, mislim da ima naznaka da situacija ide polako nabolje.

Kako potaknuti poduzetnike na akciju usmjerenu prema inovacijama?

- Austrija je nekoliko godina potrošila na edukaciju poduzetnika da prepoznaju korist koju imaju ako unaprijede svoju tehnologiju. S druge strane, ulaganje novca u znanost moralo bi biti honorirano poreznim olakšicama ne bi li se stvorio interes poduzetnika. To je problem Hrvatske. Ona ne izdvaja tako malo novca iz državnoga proračuna za znanost, no izdvaja malo novaca iz BDP-a upravo zato što gospodarstvo ulaže malo novca u znanost. A pokazuje se da one firme koje ulažu u inovacije uspijevaju.

Spominjete Austriju koja nam je opozitna po broju zaposlenih, no ni ona nema visok postotak visokoobrazovanih. Zašto se onda kod nas propagira rješenje problema nezaposlenosti povećanjem stope visokoobrazovanog stanovništva?

- S jedne stane visoki postotak visokoobrazovanih trebao bi jamčiti inovativnost društva, no tu imamo dva problema. Prvi je struktura visokoobrazovanih jer oni ne mogu biti u velikoj većini iz društveno-humanističkih znanosti, a da istovremeno imamo premalo onih iz područja tehnike, biotehnologije i biomedicine. Drugi problem je što sveučilišta mogu obrazovati veći broj visokoobrazovanih, no pitanje je gdje će se oni zaposliti ako gospodarstvo ne osigura radna mjesta.

Nije li nam se već dogodila negativna hiperprodukcija visokoobrazovanih?

- Hiperprodukcija postoji, jer nema dovoljno radnih mjesta, ali ne postoji s obzirom na poželjnu obrazovnu strukturu stanovništva. Pitanje određivanja upisnih kvota nije jednostavno regulirati trenutačnim stanjem na tržištu rada. Ako prema sadašnjem stanju na tržištu odredite upisne kvote, dok upisani diplomiraju za pet do sedam godina situacija se može promijeniti. Nekog kadra opet će nedostajati, nekog će biti previše. Ta mantra koja se često čuje da treba kvote regulirati prema tržištu rada ne stoji do kraja, posebice u našim sadašnjim okolnostima.

Kako onda riješiti problem neusklađenosti kvota s potrebama tržišta rada?

- U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego još možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije završenih srednjoškolaca, to bi još uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učilišta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljšati kvalitetu na održivim programima.

Ostatak intervjua pročitajte na: Jutarnji