Zgrada zagrebačkog kazališta Žar ptica na sjeveru grada, sedam parova sjedi u krugu, u loše osvijetljenoj prostoriji. Nije teatar već život.

Potencijalni posvojitelji djece, polaznici škole za posvojitelje, pastelama, po naputku psihologa, crtaju ljude koji su njima bili važni u djetinjstvu.

"Evo, ja sam nacrtala cvijet, to predstavlja moju baku. Uvijek sam joj trgala cvijeće s frižidera u kuhinji. Patka predstavlja mamu, ona mi je govorila 'pače moje malo...'. Ova grana trešnje je tata. Svake godine nam je prve trešnje donosio na grani, ravno iz voćnjaka", tako dijelove vlastite prošlosti opisuje 48-godišnja žena.

Njezine riječi kimanjem glave prati 53-godišnjak. Silno žele ponovo postati roditelji. Prije sedam godina od srca je, u prvom razredu srednje škole, izdahnuo njihov jedinac.

Uskraćeni za roditeljstvo

"Nakon naše tragedije, prolazili smo kroz intenzivan period žalovanja. Poslije četiri, pet godina počeli smo razmišljati o posvojenju. Sad je odluka sazrela. Realno smo sve sagledali, mi smo ostali, da tako kažem, uskraćeni za naše roditeljstvo, a zašto ne načiniti jedno siroče sretnim, imati nekoga za koga ćemo se mi vezati i dati djetetu da se veže za nas?"

Iako je u Hrvatskoj ukinuta dobna granica za posvojenje, žena i njezin suprug znaju da su im šanse ponešto ograničene. Uporni, životni optimisti, na svoj ‘nedostatak' gledaju kao na prednost. "Nadam se da će možda baš naše godine požuriti posvojenje, tako to i pišem u molbi koju šaljem po centrima. Ljudi znaju da smo stariji, mi nemamo puno vremena za čekanje", kaže žena dok crvenom pastelom podebljava svoju granu trešnje.

U pet godina 150 polaznika

Škola za posvojitelje traje tri mjeseca i besplatna je; radi zahvaljujući entuzijazmu psihologinje Mirjane Marčetić-Kapetanović i socijalne radnice, obiteljske terapeutkinje Vlaste Grgec Petroci.

Njih dvije su, radeći godinama s potencijalnim posvojiteljima u centrima za socijalnu skrb, shvatile da ljudi kroz sustav ne dobijaju odgovore na puno važnih pitanja. Pokrenule su školu i danas je vode u okviru udruge Na drugi način. Školu je u pet godina završilo oko 150 polaznika.

"Imali smo polaznike iz cijele zemlje, iz Slavonskog Broda, Poreča, Rijeke, Šibenika, Zadra... Zovu nas i u druge županije, ali mi to fizički ne možemo stići" , kaže Mirjana Marčetić-Kapetanović.

Većina njihovih polaznika, kažu voditeljice, ipak uspiju postati posvojitelji. Prosječno čekaju oko dvije, tri godine.

S čim se najteže nose?

"Mislim da većina ima strah od toga kako reći djetetu da je posvojeno, boje se kako će to dijete podnijeti, hoće li ga jako povrijediti, nisu sigurni kako s njime razgovarati o biološkoj obitelji i podrijetlu.

Nije jednostavno ni nositi se s pitanjima iz okoline. To roditelji moraju dobro 'odraditi', znati koliko kome reći, kako sačuvati svoju privatnost, da li reći u vrtiću i u školi kad upisujemo dijete... Bitno je da roditelji budu mirni i sigurni u svoje postupke, jer taj obrazac ponašanja usvaja i dijete", kaže Marčetić-Kapetanović.

Zagrepčanin (38) nabraja što je sve u školi ‘odradio'.

"Govorili su nam o razvoju privrženosti, s kakvim problemima djeca mogu doći u obitelj, kako pomoći pri tome, zatim kako dijete stvara svoj identitet, koji problemi mogu nastati u periodu adolescencije, kako pomoći djetetu da stekne ili učvrsti samopouzdanje... Mislim da bi ovakvu školu trebali prolaziti svi roditelji. Ovdje vas 'osvijeste', po prvi put čujete da sve nije bajka, kažu vam što vas čeka."

Putuje 300 kilometara

Profesorica francuskog (26) redovito pohađa školu iako živi 300 km od Zagreba.

"Dolazim jednom tjedno. Suprug i ja ne želimo ići na postupke potpomognute oplodnje, jer to uopće nije jednostavno niti bezopasno za ženino zdravlje. Posvojenje nam se čini manje opasan i brži put da dobijemo dijete. S potpomognutom oplodnjom lako možemo neuspjeti, pogotovo znajući moju dijagnozu i činjenicu da novi zakon zabranjuje zamrzavanje zametaka. Zbog tog novog zakona su mi šanse da postanem biološka majka još puno manje", kaže žena te dodaje: "Voljeli bismo usvojiti dvoje djece do pet godina starosti. Rasa i vjera nisu bitni."

Što na njihovu odluku kaže okolina? "Majka me apsolutno podržala u odluci da idemo na posvojenje. I neke prijateljice mi govore da bi se vjerojatno odlučile na sličan korak."

Posvojitelji sami moraju zvati centre i slati molbe

Kako izgleda postupak usvojenja? "Potencijalni posvojitelj ili par trebaju se obratiti centru za socijalnu skrb na području na kojem žive.

U centru prolaze obradu da se utvrdi njihova podobnost za posvojenje.

To uključuje intervju i višekratne razgovore sa socijalnim radnikom i u centru i u njihovom domu, zatim psihologijsku obradu, tj. psihologijski intervju, testiranje", objašnjava Mirjana Marčetić-Kapetanović.

To je tek prvi korak.

Parovi i pojedinci koji dobiju zeleno svjetlo tad su više-manje prepušteni sami sebi.

Kao nas nema jedne lista svih onih koji žele posvojiti dijete. Ti se ljudi javljaju centrima za socijalnu skrb, s interneta skidaju adresare centara i šalju molbe...

Imaju li sreće, u nekom trenutku, sretnu se njihove molbe i molitve.

jutarnji.hr