No, ne ostaje sve samo na seminarima jer ljudi koji za novce drugima pišu radove, dižu pare i na završnim radovima: diplomskim, magistarskim pa čak i doktorskim disertacijama.

Postavlja se pitanje: tko su ti ljudi i zašto oni to rade? Možemo pokušati odgovoriti na to pitanje ovako: to su osobe kojima treba dodatna zarada pa to ostvaruju zahvaljujući onima koji su prelijeni ili prezaposleni pa nemaju vremena napisati zadane radove. Također možemo pretpostaviti da osobama koje odrađuju radove po narudžbi pisanje predstavlja mačji kašalj.

Priznajem - i sama sam napisala nekoliko seminarskih radova kolegama za novce te jedan završni rad na osnovu kojega je jedna osoba i diplomirala. Na taj način osigurala sam si dodatni džeparac. Zašto sam to radila? Zato što mi se pružila prilika, jer mi široko pisanje o određenoj temi nije nikakav problem, a k tome – kome ne treba stotka više u novčaniku? Doduše, ja sam to radila za kolege koje poznajem te mi nije palo napamet svoje usluge oglasiti na nekom oglasniku ili studentskoj Facebook grupi pa ponuditi svoju uslugu konkretno za keš.

To je zato što još uvijek nisam stručnjak, ne planiram se ubuduće baviti time na veliko i nemam fiksnu tarifu nego naplaćujem po tome koliko mi je trebalo vremena za pisanje, ali i vrijeme koje mi je bilo potrebno za istraživanje. Ukratko: naplaćujem onoliko koliko sam se "napatila". Cijena je zapravo razumna budući da su svi kojima sam do sada dobili ocjenu "odličan", a potencijalnoj cijeni možemo pričati tek kada proučim sve materijale i odokativno procijenim vrijeme.

Internet i oglasnici su puni osoba i "agencija" koje masovno pišu radove, a njihove usluge našle su se u rubrici "ostalih intelektualnih usluga". Neki oglasi odmah kažu cijenu, a ona se uglavnom kreće od 20 do 50 kuna po kartici teksta (1800 znakova), iako neki nude i fiksnu cijenu od nevjerojatno povoljnih 150 kuna.

Kartica teksta je nešto manja od pola stranice, a ako vam je potreban seminar od deset kartica (što je približno sedam stranica) tada ćete morati izdvojiti otprilike 200-500 kuna ili se pogađati s osobama koje nude pisanje po fiksnim cijenama. To znači da osoba mjesečno, ako joj se javi barem pet osoba, može zaraditi od 1000-2500 kuna, ali i više, što naravno ovisi o vrsti i dužini rada. Također možemo pretpostaviti da osobe koje seminarske radove pišu za mizernih 150 kuna te iste radove jednostavno kopiraju, što iz literature, a što preuzimanjem radova koji su dostupni na internetu.

Pisanje završnih, diplomskih i doktorskih radova kao tražena roba

Nema ništa gore od lažirane diplome, a opet, malo je žalosno čuti da je netko diplomirao na osnovu rada koji mu je netko drugi napisao jer to ponovno potvrđuje da oni koji imaju novca zaista mogu sve. Čitajući te silne oglase pitam se koliko se osoba često javi za diplomski ili doktorski rad te zašto se jedan budući doktor sa svog područja ne želi potruditi u vezi svog istraživanja potpuno sam? Tko to uopće izlazi s fakulteta i imaju li pojedine osobe uopće legitimitet kada je u pitanju njihova titula i zanimanje? To odmah na prvu ne možemo znati, ali čini se da možemo u sve sumnjati ako i dalje postoje osobe koje su spremne napisati nečiji rad poput diplomskog ili doktorske disertacije.

Tko ih piše?

Realno gledano, može ih pisati svatko tko je upućen u pisanje takve vrste rada i onaj tko ima vremena baviti se time, ali uglavnom se radi o studentima.

Ova tajnovitost ipak nije toliko neočekivana jer se ipak radi o "sivoj zoni" u kojoj ima svega: od plagiranja, diploma zasluženih na temelju tuđeg rada, plaćanja intelektualne usluge kojom zapravo "varamo" na fakultetu, nezainteresiranosti profesora da doista čitaju radove koja i omogućuje ovakvo nešto i sl.

Tko će napisati ovaj dosadni rad?! Kraljevstvo, kraljevstvo za seminar!

No, sugovornik D.H. Iz Varaždina je odlučio progovoriti o tome što drugima radove piše za novce. Ovaj student diplomskog studija Informacijskog i programskog inženjerstva na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike kaže da radove naplaćuje po tome koliko mu je trebalo vremena i truda za izradu. Kaže da uz fakultet radi kao web dizajner te da mu je vrijeme vrlo skučeno, ali da mu svejedno dobro dođe "pisanje seminara u fušu".

"Pisanjem radova za druge studente sam se počeo baviti na prvoj godini fakulteta pišući zadaće iz programiranja, nakon toga sam počeo pisati seminarske radove iz matematike, informatike i programiranja. Na kasnijim godinama fakulteta sam se počeo baviti izradom 3D modela studentima za potrebe matematičkog kolegija na fakultetu" otkriva student.

Broj ljudi koji mu se javi uglavnom varira zbog rokova predaje vježbi ili seminara za određeni kolegij: "Uglavnom se studenti jave par tjedana prije roka kada shvate da neće imati vremena ili im nedostaje predznanja za rješavanje zadanog problema. Obično sam radove radio za studente s fakulteta kojega pohađam".

Tko najčešće traži pomoć?

Studentica s fakulteta u Zagrebu, S.P., kaže da je više puta platila nekoga drugoga da joj napiše seminarski rad. Tvrdi da je to učinila jer se nema vremena baviti seminarima te ga želi iskoristiti za nešto bolje i korisnije.

"Pisanje seminara je gnjavaža, a meni se s tim ne da baviti. Radije učim nešto drugo ili se bavim svojim omiljenim hobijem kada je riječ o tome. Uvijek ću prije platiti nekome da mi napiše rad brdo sati ulupati u nešto profesor na kraju neće pročitati", otvorena je studentica.

Ova 23-godišnja kolegica kaže da takav način ustvari jest varanje, ali smatra da je cijelo školstvo poremećeno, osobito obrazovanje na fakultetu te dodaje da ne bi dala da joj radove pišu osobe koje ne poznaje, nego netko već provjeren.

Što profesori misle o tome?

Mišljenje profesora o ovoj temi je vrlo važno jer ako njih nije briga hoće li im stvarno student napisati rad i istražiti ga ili netko drugi, tada je zaista nepotrebno često pisati takve vrste radova. Profesorica sa zadarskog Sveučilišta, s Odjela za turizam i komunikacijske znanosti, Vesna Kalajžić, kaže da su profesori s Odjela smanjili pisanje seminarskih radova kako bi studentima olakšali.

Literature puno, seminara puno, kolegija puno...samo je vremena malo..

"Mi smo na našem Odjelu, po mom mišljenju, dobro uskladili studentsko opterećenje seminarima. Čula sam za slučaj plaćanja za pisanje seminara i drugih radova, ali ne znam točan razlog tome. Uvijek je bilo studenata koji su marljiviji i onih koji to nisu", kazala je profesorica Kalajžić.

Pisanje seminara je akademska "siva zona"

Da ne postoji hrpa seminara koju svaki profesor zada iz svog predmeta ne bi postojao niti toliki broj oglasa za pisanje radova na internetu. Nitko ne tvrdi da su seminari nešto loše, ali ih definitivno ima previše i uglavnom ničemu ne koriste jer ih rijetko koji profesor uistinu i pročita. Studenti ih najčešće pišu samo da ih se riješe te da dobiju sve uvjete za potpis.

Sjećam se jednog profesora kojeg sam pitala je li seminar obavezan na njegovom kolegiju, a on je rekao da "to sa seminarima uopće nema smisla jer ih ne vole ni studenti, a ni profesori". Umjesto toga, on nam je zadao vježbu preko sustava Merlin kako bismo ju riješili u realnom vremenu od sat vremena, što je zapravo odlična provjera i primjena onoga što smo naučili.

Smatram da je takav način pametan i koristan za obje strane te da su seminari već postali gubljenje vremena, a i za mnoge je postalo gubljenje novca. Time bi se trebala pozabaviti i država pa tako kroz školstvo gurati više praktičnog rada te manje seminara i slično kako bi studenti radili nešto što će im zaista koristiti u budućem poslu.

Platili ili ne platili isto vam se piše – morat ćete predati seminar koji će vam donijeti bodove, a hoćete li ga sami pisati ili ćete to povjeriti nekome drugome, ovisi o vama, vašoj financijskoj situaciji, ali i rigoroznosti svakog profesora pri provjeri ovakvih radova.

Jedno je sigurno: profesori bi trebali razmisliti o smanjenju seminarskih radova i o uvođenju praktičnog rada kroz vježbu, a to se može učiniti na različite načine.

Članak preuzet s MojFaks.com