Barron je proveo niz eksperimenata s nekima od najpoznatijih mislilaca njegove generacije u pokušaju da izolira jedinstvenu iskru kreativnog genija.

U povijesnoj studiji Barron je pozvao skupinu visoko obrazovanih kreatora - uključujući i književnika Trumana Capotea, William Carlos Williamsa, i Frank O'Connora, zajedno s vodećim arhitektima, znanstvenicima, poduzetnicima i matematičarima – da provedu nekoliko dana u bivšoj kući bratstva na kampusu Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji. Sudionici su proveli vrijeme upoznavajući jedni druge dok su ih istraživači promatrali, te procjenjivali njihove živote, rad i osobnosti, uključujući i provođenje testova kojima je cilj analizirati znakove duševnih bolesti i kreativnog razmišljanja.

Barron je utvrdio da, za razliku od konvencionalnog razmišljanja tog doba, inteligencija ima skromnu ulogu u kreativnom razmišljanju. Sama IQ nije mogla objasniti kreativnu iskru. Umjesto toga, studija je pokazala da je kreativnost cijeli niz intelektualnih, emocionalnih, motivacijskih i moralnih osobina. Činilo se da zajedničke osobine, koje ljudi imaju u svim kreativnim poljima, imaju zajedničku otvorenosti prema unutarnjem životu; preferiranje složenosti i dvosmislenosti; neuobičajeno visoku toleranciju za nered i kaos; sposobnost izdvajanja reda iz kaosa; neovisnost; i spremnost na preuzimanje rizika.
Opisujući ovu zbrku osobina, Barron je napisao da je kreativni genij bio "primitivniji i kulturniji, više destruktivan i konstruktivan, povremeno luđi i začudo odlučno razumniji, nego prosječna osoba."

Ovaj novi način razmišljanja, o kreativnim genijima, iznjedrilo je neka fascinantna i zamršena proturječja. U kasnijem istraživanju kreativnih pisaca, Barron i Donald MacKinnon utvrdili su da je prosječan pisac bio u gornjih 15% opće populacije po svim mjerama psihopatologije. No, začudo, također su otkrili da kreativni pisci stoje visoko na svim mjerama psihološkog zdravlja.

Zašto? Pa, čini se da su kreativni ljudi više introspektivni. To je dovelo do povećane samosvijesti, uključujući i veću prisnost s tamnijim i neugodno dijelovima sebe. Razlog tome može biti to što sudjeluju u cijelom spektru života i mračnom i svjetlom pa pisci daju visoke rezultate na karakteristikama koje naše društvo često povezuje s duševnim bolestima. S druge strane, ta ista sklonost ih može dovesti do toga da budu više samosvjesni i prizemljeni. U hrabrom suočavanju sebe i svijeta, kreativni istomišljeni ljudi će pronaći neobičnu sintezu između zdravog i "patološkog" ponašanja.

Takve kontradikcije mogu biti upravo ono što daje nekim ljudima intenzivan unutarnji pogon za stvaranje. Kako je psiholog Mihaly Csikszentmihalyi rekao, nakon više od 30 godina promatranja kreativnih ljudi: "Ako bih morao izraziti u jednoj riječi ono što čini kreativne osobe i da se njihove osobnosti razlikuju od drugih, to je složenost. Oni pokazuju tendencije razmišljanja i djelovanja koji su u većini ljudi su razdvojeni. Oni sadrže proturječne krajnosti; umjesto da budu 'pojedinac', svaki od njih je i 'mnoštvo'." Danas se većina psihologa slaže da je kreativnost višeznačna u prirodi. Pa čak i na neurološkoj razini, kreativnost je neuredna.

Za razliku od mita "desnog mozga", kreativnost ne uključuje samo jednu moždanu regiju ili čak samo jednu stranu mozga. Umjesto toga, kreativni proces se oslanja na cijeli mozak. To je dinamična međuigra različitih regija mozga, emocija i našeg nesvjesnog i svjesnog sustava za obradu.

Osnovni način mreže mozga, ili kako mi to volimo zvati "mreža mašte", je osobito važna za kreativnost. Osnovni način mreže mozga, prvo identificiran od neurolog Marcus Raichlea 2001., zahvaća mnoge dijelove na medijalnoj (iznutra) površini mozga, u frontalnom, parijetalnom i temporalnom režnju.

Potrošimo čak polovicu našeg mentalnog života pomoću ove mreže. Čini se da je najaktivnija kada sudjelujemo u onome što znanstvenici zovu "samogenerirana spoznaja": sanjarenje, tj. puštajući naše misli da lutaju.

Više pročitajte na - Lg-studioir.hr