Bio je jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne moderne.

Vidrić potječe iz imućne odvjetničke obitelji, a i sam je bio odvjetnik po struci. Jedinu zbirku pjesama 'Pjesme' objavio je 1907., a iz nje izdvajamo:

PEJZAŽ I.

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; -
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno -
I s huma se k humu vere...

Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.

Umro je 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.