Prateći na godišnjem odmoru zasjedanje Hrvatskog sabora moram priznati kako je posao političara ipak vrlo kompliciran, izazovan i odgovoran. Kvalitetan javni nastup zahtijeva puno truda, rada, odricanja i vremena što nije lako ostvariti. Ima i dodatnih razloga za ovu konstataciju što je sjajno izrekao Frano Supilo. Političari trebaju imati tvrdu kožu, dobar želudac i čvrste živce. Uzimajući ove pretpostavke u obzir, suzuje se krug ljudi koji su spremni baviti se politikom. Zato i ne čudi kako su pojedini političari godinama nezamjenjivi. No kada se pojedinci upuste u izazov politike, svakako bi trebali uzeti u obzir utjecaj, važnost i moć polimara (političkog marketinga). Jedan je od pokušaja organiziranje stranačkih političkih akademija. Sviđalo se to nekome ili ne, akademije nisu ništa drugo nego recidiv nekadašnjih vrlo uspješnih političkih škola (Kumrovec, Fažana…) suvremenog naziva. Zašto uspješnih?

Odgovor treba samo potražiti u analizi političara koji su obilježili prvih dvadeset godina hrvatske državnosti. I uvidjet ćemo kako je većina završila ili na neki drugi način bila vezana uz političke škole. Ako ništa drugo, sudjelovali su u političkom radu bivše JNA ili polazili škole rezervnih oficira. Svjesno ili ne, bili su objektom ili subjektom vrlo organizirane i znanstveno utemeljene djelatnosti. Takvim pristupom često su se za vrijeme služenja u bivšoj vojsci pojedini Hrvati preobražavali u Jugoslavene. Pridodamo li tome ozloglašene tajne službe, pitanje je kako se hrvatstvo u takvom centraliziranom i jednostranačkom sustavu uopće održalo. A nama je danas, izgleda, problem od Hrvata stvoriti osviještene, nekorumpirane i svojoj državi odane državljane, osobito one koje biramo kako bi nas zastupali. Sagledavajući i uspoređujući s tog gledišta današnje aktivnosti političkog obrazovanja, čini mi se da su političke akademije više formalne nego praktične prirode.

Četverogodišnjim praćenjem, tj. tijekom izbornog ciklusa, stranke bi imale objektivnu sliku i kvalitetan pokazatelj individualnog doprinosa pojedinih članova. Time bi se eliminirao subjektivni pristup pojedinih stranačkih čelnika i utjecaj onog po babi i stričevima. Gledajući dugoročno na takav stranački rad, može se samo konstatirati kako se gubi kvaliteta i pozitivna konkurencija. Posebno je pitanje izbor kvalitetnih budućih hrvatskih predstavnika u EU-ovim tijelima. Tko će nas i kako zastupati, ovisi o prethodnoj selekciji i pripremi političara za ove zahtjevne dužnosti. Ako će pri izboru u prvom planu biti samo stranački ključevi potaknuti materijalnom egzistencijom a ne dobrobit naše države, ostat ćemo i nadalje na političkim marginama.

Žarko Delač, vjesnik.hr