Slabe riječi se mogu ušuljati u naše pisanje bilo gdje, bilo kada i kada se ušuljaju mogu uništiti moć našeg rada.

5 slabih riječi koje treba izbjegavati i par savjeta što koristiti umjesto tih riječi:

1. Stvarno

Primjer: "Plivač je stvarno izvrsno otplivao utrku."

Zašto je to problem: Riječ 'stvarno' je 'štaka'. Ona se koristi za naglašavanje, ali joj to nikako ne ide, zapravo je spektakularno loša u tome. Riječ 'stvarno' nam ne govori ništa važno i neadekvatna je kao opis. To je primjer govora u pisanju, ali se to jednostavno ne može predočiti na papiru ili ekranu.

Treba uzeti u obzir što riječ 'stvarno' znači. Stvarno je činjenica, nije nešto zamišljeno ili pretpostavljeno, nego originalno. Kada to uzmete u obzir vidjet ćete da korištenjem riječi 'stvarno' kao pojačivača, često prenosi više emocija nego što bismo mi to htjeli. Ako ćete koristiti tu riječ, pobrinite se da to učinite štedljivo kako ne bi umanjili njezin utjecaj.

Srećom, taj problem je lako ispraviti: "Plivač je stvarno izvrsno otplivao utrku."

Može se mijenjati u: "Plivač je izvrsno otplivao utrku."

Ništa nije izgubljeno rezanjem riječi 'stvarno' iz rečenice, nego je postignuta jednostavnosti i funkcija. Kao što je Mark Twain rekao: "Koristite pravu riječ, a ne njenog rođaka."

2. Stvari

Primjer: "U članku je pisalo puno stvari."

Zašto je to problem: Dok pisac može imati savršeno razumijevanje o tome što su 'stvari' i na što se odnose, čitatelj ne može. Koje stvari? Gdje su stvari? Kakve stvari? Previše je toga neizrečeno.

Autor Kurt Vonnegut često je davao ovaj savjet – žalite čitatelja. On to nije mislio na omalovažavajući način. Mislio ja da nije potrebno da čitatelju napravimo više posla nego što je potrebno.

Kada se koriste riječ 'stvari', dodatni teret se stavlja na čitatelja, da shvatiti o čemu to pisac govori. Ova riječ je jednostavno previše neodređena. Pisci je koriste kako bi uštedjeli vrijeme, ali dugoročno to završi štetno i za pisca i čitaoca.

Idemo popraviti gornji primjer: "U članku je pisalo puno stvari."

Umjesto toga, možemo sricati što članak kaže: ". U članku se raspravlja o načelima interaktivnog dizajna".

3. Vjerujem / osjećam / mislim

Primjer: "Vjerujem da autor ima smisla ..."

Imao sam profesora na fakultetu, koji se nije bojao reći koliko vam je loše pisanje. Jednog dana on me povukao u stranu i rekao: "Ne morate reći "ja vjerujem", već znamo da je ono što vjerujete, vi ste taj koji to piše."

Zašto je to problem: "Vjerujem", "osjećam", "Mislim," ne ulijeva povjerenje čitatelju, upravo suprotno. Njihova upotreba uzrokuje čitatelja da propitkuju autorovu autentičnost i iskrenost. Ove riječi čine da pisac izgleda nesiguran u sebe i temu razgovora. Ona također prisiljava pisca da previše koristi zamjenice i to je loše. Evo zašto:

Računalni programer James Pennebaker analizirao je više od 400.000 tekstova, u svojoj misiji, da vidi što naš izbor riječi otkriva o nama. Kad je Pennebaker analizirao vojne transkripte, njegov tim je mogao razlikovati individualne vojne redove, isključivo na osnovi uzoraka govora. Što nam to govori? Naš izbor i uporaba zamjenice otkriva kako se vidimo i kako vidimo naše odnose s drugima. Ukratko, ona otkriva našu osobnost čitatelju. To je u redu, u slučajevima autobiografije, ali većinu vremena to služi samo da oslabi cijeli tekst.

Upotreba riječi kao što su: 'Ja mislim da' ili 'vjerujem' mijenja pažnju u rečenici. Umjesto da pažnja bude na tu temu, onda se baca na autora. To je kao veliko trepteće neonsko svjetlo koje gori: "Bok, to sam ja, autor govori, pogledaj me, sjedim ovdje, govorimo o mojim stavovima! Nije li to sjajno?" To nije sjajno. Vadiš čitatelja iz konteksta, što je općenito nešto što pisac želi izbjeći, pogotovo ako pokušavate uvjeriti čitatelja u nešto.

Dakle: "Vjerujem da autor ima smisla ..."

Umjesto toga pokušajte: "Autor ima smisla ..."

To uzrokuje pomicanje snage u rečenici. Rečenica ne zvuči neodlučno nego baš suprotno. Također se stavlja pažnja natrag gdje joj je i mjesto. Bonus bodovi za sve.

4. Sam / si / je / smo / ste / su

To su oblici "bi / biti '. Pričamo o razlici između aktivnog i pasivnog.

Aktivni glas: "Ivan je poslao pismo."

Ovdje subjekt (Ivan) obavlja radnju. Jasno je kakve su aktivnosti.

Pasivni glas: "Pismo je poslano od strane Ivana."

U ovoj rečenici se subjekt promijenio (pismo), te je stvar na koju se djeluje. Struktura rečenice je nepotrebno složena.

Zašto je to problem: pasiv se najčešće koristi u znanstvenim pisanom obliku, tamo mu je, obično, i mjesto. On teži tome da bude manje privlačan i zahtijeva od pisaca da koristiti više riječi u rečenici. Pasiv prisiljava čitatelja da učini više posla kako bi došao do istog zaključka. Aktivni glas omogućuje kratke rečenica koje ne okolišaju.

**Disclaimer: pasiv nema svoje mjesto, i svaki oblik "biti" ne predstavlja pasivni glas.

5. Vrlo

"Napišite 'prokleto' svaki put kada ste skloni napisati 'vrlo'; Vaš urednik će ga izbrisati i tekst će biti baš onakav kakav treba biti. "- Mark Twain

Potpuno točno.

Primjer: "Znanstvenici su vrlo zainteresirani saznati više o čudnovatom kljunašu".

Zašto je to problem: Riječ 'vrlo' ne komunicira dovoljno informacija.

Kako izbjeći korištenje riječi 'vrlo'? Započnite s pridjevom koji više opisuje, od početka. Umjesto da kažete, "vrlo dobar" recite "divan". Zapamtite, vašem čitatelju je vrijeme dragocjeno. Isplati se biti savjestan.

Drugo rješenje je: maknuti riječ 'vrlo' iz rečenice, u potpunosti.

Opet, tako ništa nije izgubljeno: "Znanstvenici su zainteresirani saznati više o čudnovatom kljunašu".

Postoji naizgled beskrajna opskrba prekrasnih riječi dostupnih piscima i budimo iskreni, riječ 'vrlo' nije jedna od njih.

Čin pisanja, od e-pošte do članka i sve između - vodi čitatelja na putovanje. Svaka riječ bi trebala pomicati čitatelja bliže zaključku, ako to nije slučaj, izbacite te riječi iz teksta. Vaše pisanje će, zbog toga, biti bolje za čitatelja.

Prevedeno i prilagođeno - blog.crew.co