Posljednjih desetljeća svjedočimo pojačanom interesu javnosti, medija i stručnjaka različitih profila za probleme zanemarivane i zlostavljane djece. Iako je zlostavljanje djece tijekom povijesti bilo prisutno u različitim razdobljima i kulturama, s različitim intenzitetima i varijantama, a sve ih povezuje okrutnost i prešućivanje, kad je problem javno obznanjen, izazvao je zgražanje i zabrinutost zbog opsega i posljedica za zdravlje, dobrobit i razvoj djece. 

Uz često zlostavljanje u obitelji od strane roditelja, starije braće ili sestara i drugih članova obitelji, djeca sve češće doživljavaju nasilje i od drugih figura autoriteta – nastavnika, dadilja, trenera. Unatoč raširenom strahu od toga da djecu zlostavljaju nepoznate osobe, istraživanja pokazuju da je većina djela zlostavljanja počinjena od strane roditelja ili djetetu poznatih, bliskih osoba u koje dijete ima povjerenja, a koje bi prema njemu trebale imati odgovornost. 

Od početnog naglašavanja i promatranja zlostavljanja samo preko posljedica, fokusiranost praktičara i znanstvenika pomaknula se prema namjerno štetnom ponašanju, čak i onda kad posljedice nisu jasno vidljive. Uz lako uočljive posljedice tjelesnog zlostavljanja (masnice, ogrebotine, prijelome i slično), neke posljedice kao što su ozljede, primjerice, mozga ili unutarnjih organa nisu odmah primjetne. Kad je riječ o drugim oblicima zlostavljanja, emocionalnom i spolnom, uz moguće posljedice i za tjelesno zdravlje, efekti zlostavljajućih postupaka snažnije se odražavaju na psihičko i emocionalno zdravlje djece i ostavljaju dugoročne, a teže uočljive posljedice.